SOUL MAID

Naš odnos često ljudi karakterišu kao „neobičan“. Ne znam, ja ne vidim u tome ništa neobično. Meni je to potpuno prirodno. Ta povezanost, poverenje, ljubav, oslonac, sve... Što reče onaj panonski kantautor, samo retki nađu retke. Mi smo se našle. Ona je moja srodna duša. Da je muško, bio bi to jedan solidan brak. Sreća pa nije, jer kako god, brakovi se na kraju ispostave kao veliko sranje. Pre ili kasnije. Mi smo u ovoj vezi dobrovoljno. Bez ikakvog ugovora, suda, matičara i crkve.

Sećam se kad sam je prvi put upoznala. Taj dan sam bila užasnuta, preplašena, već polako počela da se borim sa sopstvenim šejtanima za koje je kasnije samo ona saznala. Ušla je u kancelariju i ja sam videla te velike, divne, najdivnije i najtoplije oči na svetu. Oči koje su pokupile svu dobrotu ovog sveta. Sad znam zašto dobrota drugim ljudima fali. Ona je, prevarantkinja jedna, svu ukrala. Pomislila sam „Bože, samo da prihvati posao i sedne ovde pored mene, znam da će biti sve u redu“. I Bog me, na moje veliko zaprepaštenje, posluša ovaj put. A ne radi to često.

Gurale smo tako dan za danom. Bila mi je kao velika sestra, štit za mala leđa i sve muke koje su me snalazile u procesu odrastanja. I sad mi je. Osim što je prošlo puno godina i ja sam sad velika devojčica. Pa se trudim da vratim sve ono što je godinama zaslužila. Mislim da će mi trebati još jedan život.

Nije uvek sve sjajno. Oh, ne. Bude tu onih ljutih pogleda i brecanja, „napušavanja“ i nervoze. To vam dođe ko kad te rođeni brat ili sestra iznervira. Pa može da te dovede do ludila, ali je tvoj, pa je tvoj. I voliš ga najviše na svetu. Boljeg nemaš i ne želiš. Tu su svađe i zamerke nemoguće...

Jednom sam je povredila jako. To je bio najteži i najbolniji period u našem odnosu. Nisam namerno, nisam to želela. Ali citiraću dve najseksi žene ovom prilikom, Seve i nju: Zar je važno ko je kriv? Ne volim o tome da pričam i ne volim toga ni da se sećam. Ali te dobre oči su oprostile. Zato što su znale da ih neizmerno volim.

Njeno krilo je moja sigurna luka. Kad je muka i kad boli, ja u tom krilu uvek imam svoju sigurnost. To je ono što me drži. Znam da šta god da se desi, kad se sklupčam tu, biće sve ok. Rešićemo nekako. Smislićemo nešto. Idemo jedno po jedno pa ćemo videti...

I tako mi živimo zajedno. Ona, ja i bela, luda i neodoljiva psetočina. Živimo u odvojenim stanovima, ali živimo zajedno. Više i iskrenije nego kad ljudi dele dvanaest kvadrata. Ja to ne bih menjala ni za šta na svetu. Ni za premiju na lotou, ni za sto najdivnijih muškaraca, ni za kuću iz mog noćašnjeg sna, ni za šta.

Ne znam za vas, ali ja sam bogata. Veoma bogata. Mada će ovi iz Informatike uskoro da mi zakucaju na vrata i uzmu moj LCD televizor na kome obožavam da gledam turske serije, od čega ona dobija nervni slom. Ali zakucaće i na njena. Evo trenutno je derbi na čija će prva. Nebitno. Jebeš informatiku. Ja imam to krilo i najdivnijeg psa koji se linja kao na takmičenju.. Pa ćemo rešiti to, smisliti nešto, idemo jedno po jedno.

Znam da sam ponekad nemoguća i neizdrživa, ali jača si ti od toga, izdržaćeš me:)

Volim te tratinčice.


Reči, ose i nešto slično ljubavi

Nikada ne verujem da ono što je od samog početka osuđeno na propast, zapravo ne može da uspe. Znam ja to negde, nekim perifernim delom razuma, al ne dozvolim da mi otera leptiriće. Onda se ti leptirići pretvore u ose sumnje, ljubomore, nedostatka pažnje i svega ostalog što se moglo i očekivati. Samo da je periferni deo razuma bio uključen u sam proces od početka. Al nije... Pa ti onda bude muka i tuga i suze i sve to.

Čudno je i lepo kad u tridesetim prvi put doživiš „moja i tvoja četkica za zube“, „moj i tvoj peškir, moj roze, tvoj plav“, „moj i tvoj jastuk, opet si mi uzeo sve, nema veze evo ti rame“. Onda se valjda vežeš još više i ne puštaš to ni po koju cenu. Ni po cenu toga što znaš da ti i on postojite u tačno 24,5 metra kvadratna, samo u ta četiri zida, a da je napolju nešto sasvim drugo. Napolju on ima svoj život, a ja imam njega.

Ima on neku rupu na potezu između ramena i vrata pravljenu po kalupu moje glave. Kad sam prvi put tu stavila glavu znala sam da ću se razboleti. Da ću se šćućuriti i ostati u tom grču dugo, dugo vremena. Pust je i nezgrapan, ima šape kao medved i iz različitog smo plemena. „Ajde, mrš tamo“ ima običaj da kaže na moje „ti si gospodin u ozbiljnim godinama, biću pažljiva“.Kad pričam o emocijama kaže „ćuti, jebem ti...“ i ućutka me usnama. Ja sam iz civilizacije on je sa kamena. Durilice moja, tako me zove kad demonstrativno okrenem leđa jer ne gleda u mene nego u televizor. Ta durilica ga čeka kao nekakav pas da se pojavi vratima. Da pijemo kafu, koju nikada ne popijemo do kraja.

Sve te poruke o nedostajanju kad smo kilometrima daleko i kad smo na 15 minuta blizu još uvek čuvam. Imao je neku teoriju o tome kako je bolno rastajati se od ljudi koje tek na kratko poznaješ. Kaže, ume da bude nepodnošljivo. Pa onda prvo „sad bih ti rekao da te volim ali ne smem“... Sve to čuvam. Zato što ničega nema više.

On i ja smo i dalje u tačno 24,5 metara kvadratnih. I dalje ima svoj peškir, četkicu za zube i jastuk u mom krevetu, koji ne sklanjam i kada nije tu. I dalje pijemo kafu koju ne popijemo do kraja, jer ta kafa stoji isuviše blizu našeg kreveta. I tako iz dana u dan.

Samo što više nema poruka o nedostajanju. Izgubila sam sve divne reči ovog čoveka, koje su verovatno samo meni bile divne. I sad ne znam kako da ih vratim. U kom momentu je prestalo, to ne znam. Možda juče, možda tome ima mesec dana, ne sećam se. A nije ni bitno.

Ja i dalje verujem u nemoguće. I verovaću sve dok ne puknem na pola. Da će nešto da se promeni. Da me voli. Da sam mu važna. Da misli na mene ujutro, uveče i u međuvremenu. I da će biti samo moj. I da ću biti samo njegova.